Selo Obrovac nadomak Banjaluke se danas nalazi u sastavu Banjalučke opštine i pripada MZ Bronzani Majdan. Kroz istoriju, od prvog pomena imena, pa do danas, ovo selo nije mjenjalo svoj naziv.
Prvi pomen ovog dijela Banjaluke nalazimo u Povelji bana Prijezde 8. maja 1287. godine, gdje srpski ban Prijezda Prvi Kotromanić daje u miraz svojoj ćerci i zetu Stefanu Banoviću župu Zemljanik. Župa Zemljanik je u tom periodu zauzimala prostor od Vrbasa do Majdana, Kmećana, Vilusa, Hazića, Sokolova, Orahovljana i Ponikvi. To su današnji nazivi sela koja su u to doba imala drugačije i djelimično slične nazive. Kao što vidite, nabrojali smo Bronzani Majdan i Kmećane, a znamo da se na prostoru između Bronzanog Majdana i Kmećana danas nalazi selo Obrovac, kao granični dio župe Zemljanik. Postoji i razlog za to. Naime, u tom periodu Obrovac kao posebno selo nije ni postojao. Teritorija današnjeg Obrovca je bila podijeljena, odnosno pripadala je selima Melina (1323. godine se Melina naziva Hmelina ili Hmeljine, iz povelje Kermendskog arhiva), sela Kmećani (1323. godine Kmećani nose naziv Gomila, povelja Kermendskog arhiva) i Majdanu (današnji Bronzani Majdan).
Prvi pisani tragovi o selu su iz doba Osmanlijskog Carstva
Obrovac se prvi put pominje u popisu Osmanlija 1541. godine kao mezre Obrovac. Mezre u turskom jeziku ima dva značenja koja u principu predstavljaju isto. Jedno je nenaseljena livada teritorija, dok drugi znači nenaseljen kraj, predio koji su naselili vlasi (vlasi su svi pravoslavni hrišćani, da se nebi pomiješao termin sa Vlasima u Srbiji).
Na tom popisu iz 1541. godine stoji da je u mezri Obrovac bilo šest kuća. Ukoliko pogledamo da je u tom periodu u cijeloj nahiji Zmijanje popisano 1750 stanovnika i 350 kuća, mogli bismo reći da je tada selo Obrovac imalo približno 15 do 20 stanovnika.
Turska osvajanja Bosanske Krajine u periodu od 1528. do 1593. godine su u potpunosti opustošila ove krajeve. Sela koja su gotovo u potpunosti opustila Turci nazivaju mezre-selišta; tako da Obrovac u dva turska deftera (popisa) iz 1541. godine i 1604. godine nazivaju mezre Obrovac (opustilo, napušteno) i Obrovac selište (odseljeno, iseljeno, nenaseljeno).
Bosanska Krajina, a tu spada i nahija Zmijanje i sva sela sliva Gomionice, pa tako i selo Obrovac i mnogo veća teritorija, je bila pusta i neobrađena ili opustjela osvajanjem Osmanlija od 1528. godine do 1593. godine, što turcima nikako nije bilo u cilju. U naseljavanju pustih krajeva svoju šansu vide stočari iz Raške, Zete i Huma (sadašnje područje Crne Gore, zapadne Hercegovine, istočne Bosne, zapadne Crne Gore i jugozapadnog dijela Srbije), kao i ostali Srbi iz pokorenih krajeva i dio katolika iz Heregovine. Do kraja XV vijeka naseljena je zemlja između rijeke Bosne i Vrbasa, a nakon bitke na Mohaču 1526. godine i pada Jajačke banovine, naseljava se zemlja između Vrbasa i Une, pa tako i naše selo Obrovac. Doseljavanje Srba iz ovih krajeva i uključivanjem u srpsku etničku i vjersku srtukturu današnje Krajine, ojačala je i ranije mnogobrojna srpska Pravoslavna zajednica. O Pravoslavnom vjerskom opredjeljenju ovih krajeva svjedoči i srednjovjekovni manastir Gomionica (stari naziv ZALUŽJE).
Stanovništvo sela Obrovac se u tom periodu bavilo pretežno stočarstvom (u to vrijeme, a govorimo o peridu od prije otprilike 500 godina su naši preci prepoznali blagodeti ovog kraja za stočarskom proizvodnjom i sve prednosti koje ovaj kraj nosi u pogledu stočarstva; svijest današnjice, pored svih tehnologija nikako to da uvidi).
Kada se osvrnemo na popise stanovništva iz perioda XV vijeka vidimo da su Osmanlije na popisima (defterima) iz 1541. godine i 1604. godine, bez obzira na vjesku pripadnost sve stanovnike popisali po imenu oca, rijetko gdje napominjući i prezime.
Defterom iz 1604. godine selo Obrovac je selište i imalo je 15 kuća koje su plaćale porez od 280 akči (turski kovani novac) i 3 kuće koje su plaćale 140 akči, što je ukupno 18 kuća.
Kasnije se pominje u sastavu nahije Zmijanje, kao nasljeno mjesto. U okolini Banjaluke od davnina postoji narodno predanje i istorijski izvori o Zmijanjskoj nahiji, koja je predstavljala simbol otpora srpskog naroda turskoj zulumćariji. Međutim, kada se pregledaju radovi koji su se doticali dotične teritorije, prvo što zapada u oči jesu teškoće prilikom određivanja granice nahije Zmijanje.
U popisu, koji načinilo Tursko carstvo u Bosanskom sandžaku 1604. godine, pominje se Obrovac, kao nasenjeno mjesto u kome ima 18 kuća i 19 baština (baština je zemlja nasleđena od oca ili djeda, u prevodu djedovina). Nema navedenog broja stanovnika. Zanimljivost za turske popise jeste da nisu navodili prezimena glava porodica, nego imena njihovih očeva. To je bilo zbog toga što je važilo da je bitnije ime oca, jer prezime je još uvijek bilo promjenljivo – o nastanku i starim prezimenima možete pročitati na stranici Stara prezimena. Pored toga, na popisu 1604. godine navedena su neka prezmena kao što su: Babić, Vulić, Gologlav, Radoje i Vukman. Znamo da danas od ovih prezimena nemamo zastupljenih na teritoriji unutar granica sela. Jedino što danas podsjeća na neko davno vrijeme jeste „Vulića most“, most preko rijeke Gominonice kod OŠ „Mladen Stojanović“. Predpostavka je da se stanovništvo ovih krajeva, pa tako i sela Obrovac, iselilo tokom Knešpoljskih buna 1858. i 1875. godine, koje su podugnute zbog velikih nameta i onako već siromašnog i iscrpljenog stanovništva. Poslednja Knešpoljska buna je bila gotovo masovni pokret protiv Osmanlija, ali je nakon pogibije Petra Pecije ugušena i narod je surovo kažnjavan. Smatra se da se poslije toga potlačeno stanovništvo iseljavao u Austrougarsku.
Najstariji sveobuhvatniji popis stanovništva razvrstan po polu i vjeroispovjesti
Činjenica je da selo Obrovac naseljavaju porodice iz Crne Gore, Hercegovine, Stare Srbije i Raške. Prvi pravi i sveobuhvatan popis provodi AUSTROUGARSKA 1879. godine. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine uslijedio je popis. U Obrovcu su popisane 93 kuće i 711 žitelja, od čega 458 pravoslavci i 253 katolici. Nakon ovog popisa Mitropolija Dabrobosanska radi popis ili, kako je taj dokument tada nazvan, ŠEMATIZAM, gdje po pisuje pravoslavnu stanovništvo. U Obrovcu zatiču 51 kuću 342 žitelja pravoslavne vjeroispovjesti.
Vladari i države su se smjenjivali, a selo je živjelo dalje. Po zadnjim dostupnim podacima u selu živi 499 duša.
Tabelarni prikaz demografske strukture stanovništva kroz istoriju
Prilikom pisanja istorijata korišteni podaci iz izvora:
- Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo: Milorad Ekmečić, Ustanak u BiH od 1875-1878, izdanje 1973
- Poređenje granica srednjovjekovne župe Zemljanik i Turske nahije Zmijanje
- Glasnik: članak Nahija Zmijanje i Zemljanik, M. Karanović
- „Nahija Zmijanje“, prof dr Đorđe Mikić
- „Povijest franjevačkog samostana“, B. Gavranović
- „Pogled na osmanski feudalizam“, N. Filipović
- „Historija naroda Jugoslavije“, grupa autora
Priredio: Miroslav Ševo
