Psovke – psovanje, ‘sovanje

               Srpski jezik, kao jedan od najrazgranatijih i najizražajnijih jezika svijeta (svaki glas ima svoj znak, što nije slučaj sa većinom jezika svijeta) ima i veliku raznovrsnost psovki. Vuk Stefanović Karadžić u svom riječniku navodi, za vrijeme u kojem je izdan, riječi koje su izazvala veliku buru u javnosti zbog svojih prostih izraza.

               Kako se razvijao jezik, na žalost, tekao je i razvoj psovki. Psovke su u narodnom govoru uzele toliko maha da se pristupilo i naučnom istraživanju ove izražajne osobine. Došlo se do zaključka da je liberalizacija društva, komunisičko umanjivanje značaja crkve kao moralne vertikale društva doprinjelo sve češćoj upotrebi psovki u svakodnevnom govoru. Patrijarhalni odgoj te vjera praoslavna su sve do polovine 20. vijeka psovke, kao dio jezika, učinile društveno neprihvatljivim. Takvi pojedinci, koji su često u govoru koristili psovku, su bili označeni kao „ljudi pogana jezika“.

               Na žalost ovakav odnos se promjenio. Danas su psovke prihvatljive, čak su postale dio pozdrava „dobrih prijatelja“. A za sve možemo kriviti odgoj. Kada malo djete psuje, ne znajući ni značenje riječi koje izgovara, kao ni njihovu težinu, mi odrasli se smijemo tome i izgleda nam simpatično, time djetetu šaljemo poruku da je to prihvatljiv govor. Sa godinama dijete raste, a psovke ostaju. Psovke nisu karakteristika određenog nivoa obrazovanja – mada istraživanja pokazuju da sa povećanjem stepena obrazovanosti količina psovki se smanjuje – i obrnuto.

               Ono što je vrlo negativna pojava jeste da su psovke postale zamjena za iskazivanje određene emocije. Bilo radosti ljutnje, tuge, iznenađenja… Što dovodi do osiromašenja srpskog jezika.

               Na žalost ove pojave su prisutne i u našem govoru. Bez obzira na to da to nije osobina kojom se naš narod diči, ipak ovo kulturno obilježje navodimo kao osobenost našeg kraja.

Psovke su brojne. Za psovku su potrebna dva subjekta: onaj ko je izgovara – govornik, onaj kome je upućena – sagovornik, a potreban element je objekat – predmet psovke.

Najčešće psovke su one u kojima se pominje majka, ili psovanje majke, zatim ide sva rodbina, sestra, otac, baba i najgore pominjanje djece i „kućne čeljadi“. Zatim su tu psovke svih svetaca, krsne slave, crkve, i svega vezano za vjeru. Jedna od najtežih i spada u stare psovke, a to je psovnje godova. God je praznik svetac. To je stara riječ pomalo i zaboravljena. U trenutku kada opsujemo godove, opsovali smo sve svece koji postoje. Iskreno se nadamo da će bar po neki čitalac u prolazu shvatiti da je skrnavljenje Crkve i vjere psovanjem, te uticati na druge i time umanjiti ove pojave u društvu.

Prilikom psovanja je interesantno nabrajnje i psovanje svih svemirskih tijela: zvijezda, sunca, mjeseca i zemlje… To su najčešći predmeti psovki. Imajući u vidu da je kod nas sve moguće opsovati, onda znamo koliki je to govorni opus.

               Nekada, a to se danas da kako izgubilo u potpunosti, kada nekome preko jezika preleti kakva psovka nekog božanstva, odmah bi se pokajao, prekrstio se i rekoa:“Bože, oprosti mi grešnom i mom poganom jeziku“.

               Ovu zarazu i moralnu devijaciju, koja je nekako se u srpski narod uvukla dolaskom komunizma i zanemarivanjem vjere i crkve, trebamo iskorjenjivati, ako iole poštujemo Boga, svece, roditelje, bližnje svje i drugoga i na kraju vjeru svoju. Svešenici treba da u svojim propovjedima skreću pažnju na ovu moralnu devijaciju u društvu i ukazuju vjernom narodu koliki je to grijeh. U koliko nemaju stida u upotrebljavanju psovki da se bar iz straha prema Gospodu istih odreknu.

               Stoga ih mi ovde nećemo ni pobrojati niti bilo koju pomenuti, jer nas nije strah da će tako brzo pasti u zaborav – uprkos tome da bi bilo bolje tako.

Kletve u našem narodu

Pored psovki, kletve su jedna psovkama srodna i veoma loša navika našeg naroda. Narodna poslovica kaže da nije dobro ni kada nekog blagosiljaju, a kamo li kada ga kunu. U kletvama se poziva Bog ili neka nadprirodna sila da učini nešto nažao onome kome je upućena. Narod kaže da će kletva kad-tad stići onog kome je upućena. Kletve su izuzetno grube i teške, a u našem narode kao nejteža kletva pada ona koju kum kumu uputi, ili roditelj djetetu, mada su one rijetke. Za kletve se grubom procjenom može reći da su u opadanju kada je u pitanju narodni govor; što za psovke na žalost ne možemo reći.

U običajene kletve u nešem selu su:

Svojevrsna sposobnost izražavanja dobrom i vještom govorniku dozvoljava jako slikovito ispoljavanje nekog osjećanja ili stanja zahvaljujući neiscrpnom bogastvu našeg jezika. Kletve se, uprkos tome što se radi o negativnoj društvenoj pojavi, mogu još uvijek čuti kao alat dramskog stvaralaštva (posebice u komedijama). Ne rijetke su i kletve izgovorene u ljutnji prema nekom predmetu ili uperene prema kljusetu koje svog gospodara ne sluša najbolje (Vuci te izjeli!, Krep’o dabogda!…)