Krajiška regija je bogata kulturno-istorijskim nasleđem. Pored brojnih antropoloških, etnografskih, istorijskih i vjerskih obilježja su značajni i tradicionalni načini izrade proizvoda i predmeta iz svakodnevnog života.
Na zaštitu starih zanata od propadanja i zaborava ukazuje Božidar Božo Nikolić već davne 1948. godine u pismu koje je uputio Ministarstvu prosvjete NR BiH. Nikolić, tadašnji upravnik Muzeja u Banjoj Luci, tražeći sredstva i podršku započinje bitan, danas već utaban proces, spasavanja starih zanata, bitnog kulturno-istorijskog obilježja.
Brojni stručnjaci su se pozabavili definicijom i klasifikacijom starih zanata u prvoj knjizi Muzeja Republike Srpske – Stari zanati Republike Srpske, autora Vladimira Đukanovića. Sažeto, stari zanati su radovi vještih rukotvoraca iz ogranaka umjetničkih zanata, starih zanata i domaće radinosti.
Na našoj zavičajnoj stranici vam ovaj stručni rad preporučujemo kao knjigu u vašoj domaćoj zbirci, a pobrojaćemo i opisati one najznačajnije zanate karakteristične za Moj kraj.
Korparsko – pletarski zanat
Život na selu je nezamisliv bez proizvoda ovih zanatlija, bilo da se radi o korpama za čuvanje i prenošenje voća, o raznim pletarskim predmetima (korpama, stolovima, foteljama), ili o predmetima koji su neophodni za rad na njivi kao što je SEPET.
Pletenje košara je rasprostranjeno po cijelom svijetu. Najčešće srećemo pletenje vrbovim prućem koje je i danas prisutno svuda gdje je sirovina za ovu djelatnost prisutna. Proizvode pletarstva nalazimo još uvijek prilikom opremanja enterijera i eksterijera, kao namještaj vrhunskog kvaliteta i prirodnog materijala. Neizostavni su i predmeti dekorativne i praktične primjene, kao što su korpe, košare, korpice…
Pletenje ljeskovim prućem i izrada predmeta za ličnu upotrebu (nerijetko i za prodaju) je bila jako česta djelatnost u brojnim domaćinstvima. Ovim poslom su se domaćini obično bavili u „slobodno vrijeme“, odnosno kada im vremenski uslovi nisu dozvoljavali rad u polju. Branje kukuruza nije moglo započeti ukoliko okupljeni berači nisu imali dovoljno sepeta. Običaj je bio da prilikom dolaska na uzajamnu pomoć berbe svako donese svoj SEPET koji je svojom veličinom, čvrstoćom izgledom predstavljao svojevrstan statusni simbol.
Jedan od poznatijih pletara je bio Stojan Vukelić iz zaseoka Vukelići. Njegovi proizvodi, ne samo pletarski, su bili često ponuđeni četvrtkom, na pazarni dan u Bronzanom Majdanu.
Ćumurdžijski zanat
Prilikom objašnjavanja etimologije nastanka riječi Gomionica smo se dotakli istorijskih činjenica i začetaka rudarstva u selu Obrovac. Pridobivanje rude u najranijem nerazvijenom industrijskom dobu je bilo uslovljeno sa njenom preradom i topljenjem na licu mjesta (transport jalovine do industrijskih centara za preradu je bio praktično nemoguć). Za te postupke se koristio ĆUMUR koji je pridobivan preradom nekog tvrdoga drveta (bukve, hrasta, graba,…), zbog svojstva visoke kaloričnosti.
Postupak pridobivanja je žeženje, svojevrsno ugljenisanje sa minimalnim prisustvom zraka (kisika). Ćumurane su u našem kraju poznate i kao ŽEŽNICE, što proizilazi iz same besjede procesa prerade – žeženja.
Proizvodnjom ćumura, kao šumarskom djelatnošću prerade tehnički nižih kvalitativnih klasa drveta, se u novije vrijeme bave ćumurdžije docnije nudeći svoje proizvode na tržištu (kovački ćumur, ćumur za roštiljnice…)
Upotreba ćumura, čak i presudna, se sreće u bitnom starom zanatu kovaštva, djelatnosti koja i danas svoje učešće nalazi u domaćim kovačkim radionicama.
Kovački zanat
Vještina kovanja i kaljenja je, kao i druge, prenošena sa koljena na koljeno. Metal željezo (Fe, ferum), je element koji svakako znači prekretnicu u razvoju civilizacije. Možda to i jeste jedan od razloga zašto su kovača i njegove vještine često pratile priče sa elementima mističnoga.
Kovačke radionice su se dijelile na dvije vrste po značaju. Prve, koje su se uglavnom bavile proizvodnjom alata i različitih predmeta su se razvijale u blizini rudnih nalazišta. Ove druge su se odnosile na seoske kovače koji su popravljali, održavali, klepali i kalili najrazličitije alate i pomagala. Jedan od takvih je Mitar Maksimović, samouki kovač koji je živio u Gornjim Maksimovićima. Brojne motike, sjekire i slične alatljike su svoju upotrebljivost dostigle prolazeći kroz njegov viganj.
Kovanje se najčešće povezuje sa kovačkom vatrom koja nastaje od ćumura kojem se prisilno dovodi vazduh. Nekada su za takve namjene korišteni mijevi od životinjske kože, a u novije vrijeme ventilatori. Proces kovanja obuhvata mehaničko oblikovanje i utvrđivanje materijala, može se izvoditi hladnim ili vrućim kovanjem. Kovanje može biti pomoću kalupa ili prosto kovanje.
Svima jako dobro poznat kovački proizvod je „varcarska“ kosa. Ovaj naziv za kose iz Mrkonjića Grada se očuvao kao zaostavština starog naziva za ovaj grad – nekadašnji Varcar Vakuf.
Bačvarski zanat
Razvoj bačvarskog zanata na našoj teritoriji je svoj procvat doživjeo poslije oslobođenja od Turaka, a dolaskom Austro-Ugara. Bačvar, kačar ili pinter je majstor koji posjeduje vještine, znanje i alat za izradu posuda obrađujući drvo. Za dobrog majstora je neophodno dobro poznavanje drveta i njegovih svojstava kao materijala.
Na početku su posude bile manje zapremine i ravnih bokova. Razvojem alata i vještina ovih rukotvoraca nastajale su po obliku zahtjevnije i po zapremini veće posude. Jedna od posebnosti u našem kraju je takozvano krivo bure za koje je potrebna posebna preciznost i vještina izrade. Naše selo se može pohvaliti sa nekoliko takvih majstora, između ostalih ističe se Milan Mikić koji je živjeo i stvarao u zaseoku Mikići. Njegovu radionicu i zanat je nasledio njegov sin, Branko Mikić, majstor za drvo koji stvara i danas je u punoj stvaralačkoj snazi.
Posude koje su se koristile i koje se još uvijek upotrebljavaju su: kace, pinte, ploske, burad, breme, kačarski proizvodi za mlijeko i mliječne proizvode (kablovi i kablići)… Zavisno od namjene posude kačar izabira podesnu vrstu drveta za izradu.
Obrovčanska regija je poznata po brojnim voćarima, kazanima i dobroj rakiji. Da bi alkoholni proizvodi pravilno dozreli i dobili prirodnu boju i aromu, moraju se izvjesno vrijeme čuvati u posebnim posudama. Kriva burad koja se za to koriste su obično izrađena od tvrdih vrsta drveta (hrast ili dud, negdje i bagrem). Osobina ovih vrsta je da sadrže veliku količinu tanina (polifenola) koji su neophodni kako bi pića dobila svojstva koja ih čine prepoznatljivim.
Seoski drvorez
Drvorezbarsvo je vještina koja je rasprostanjena i razvijena kod svih južnoslovenslovenskih naroda. Naša pradomovina je vijekovima pokrivenama šumama i drvo je čest materijal za izradu kuća, pomoćnih objekata, ukrasnih predmeta, alata, vjerskih objekata, preslica, tari (natra), te nebrojeno mnogo drugih elemenata koji su budili potrebu po ukrašavanju.
Alat za rad je najčešće rezbarski nožić kojim bi vješte ruke majstora, ili možda prikladnije kazano, umjetnika upotrebnoj vrijednosti dodale i siboličku.
Ploska, posuda za nošenje rakije u našoj kulturi ima veliki odjek i značenje; bilo da se radi o pozivanju zvanica, održavanju svadbi, krštenja ili nekog drugog veselog događaja. Svojim raskošnim drvorezom ploska simbolizuje ne samo statusni, nego i običajni pogled onoga ko je nosi (kum, stari svat, mladoženja,…)
Bačvarski, tesarski i drvorezbarski zanati su se preplitali i često bivali djelo istih ruku.
Domaća radinost
Domaćom radinošću se smatraju poslovi izrade, dorade i oplemenjivanja predmeta kod kojih preovlađuje ručni rad i koji imaju estetsko obilježje izraženo narodnom umjetnošću.
U ove poslove se svrstavaju:
- pletenje i štrikanje
- tkanje
- heklanje
- vez raznih tekstilnih proizvoda
- izrada suvenira
- izrada narodnih nošnji
- izrada predmeta drvene domaće galanterije (preslice, vretena, druge, tare, grebenovi)
Zmijanjska regija treba da se ponosno diči ZMIJASKIM VEZOM, tvorevinom i nasleđem koja 2014-te godine ušla na popis nematerijalne kulturne baštine UNESCO.
Zmijanjski vez je specifična tehnika veza koju su praktikovale žene na Zmijanju, visoravni na Manjači iznad Banjaluke. Od sredine 19. vijeka do danas zadržao je svoju ornamentalnu formu specifične je izrade tamnoplave boje i u njegovoj izradi uvijek se koriste određene tehnike. Osnovne karakteristike zmijanjskog veza su tamnoplava ili crna boja i tehnika pokrstice, ali on je mnogo više od tamne boje na bijelom platnu.
Ta mrko plava boja označava beskonačnost, a vez je baziran na motivima krsta po kome naziv nosi i sama tehnika izrade (pokrstica). Iglom se prave krstići, koji se spajaju u razne geometrijske oblike. Motivi su još kolo i cvjetovi. Svaki motiv ima svoje značenje – sreću u porodici, dobro zdravlje, zdravo potomstvo…
Djevojke sa Zmijanja ukrašavale su svoje nošnje što bogatijim vezom, kako bi pokazale da su spremne za udaju, ali su se tradicionalno ukrašavali i ručnici, posteljina, marame…
Priredio: Miodrag Kondić