Prelo je isto što i moba (kosidba, kupljenje sijena, berba ku’ruza, kopanje..), ljeti, samo što je prelo u kasnu jesen ili zimu. I još jedna razlika – prelo je preko noći. Prelo su organizovale žene, domaćice, kako bi prele (otuda naziv prelo), vunu i konoplju, tkale, plele…
Valjalo je spremiti svu odjeću za zimu, ljeto… Nekada se garderoba nije kupovala, nego su je domaćice šile, tkale, plele, a i posteljina nije kupovana. Na prelima su se žene iz zaseoka, pa i šire skupljale i radile ovaj, ne tako lak posao. Uz svjetlost lampe i ognjišta do kasno u noć, a vrlo često i do samog jutra su radile. Da bi posao prošao što brže i lakše, bilo je potrebno i društvo.
Tako su pozivale djevojke da im „pomažu“ u radu. A gdje su djevojke – tu su i momci. Nije bilo savremenih oblika komunikacije, ali su momci uvijek nekako doznali za prelo. Na prelo se nije posebno pozivalo, ali se znalo kod koga je i ko se tu očekuje. Ako nikako drugačije momci za prelo su doznali po djevojačkoj pjesmi i to im je bila „pozivnica“. Žene su na prelima sebi spremale i malu gozbu. Pravile su varicu (jelo od pšenice, kukuruza i pasulja), pekle „riške“ (krompir), budimku, misirače (tikve), kruške crnice… To su bili njihovi mezetluci. Na prelima je bilo uvijek veselo, a šala i smijeh su olakšavali posao.
Prela su započinjala u kasnoj jeseni i trajala sve do proljeća, dok su noći najduže. Zima i smetovi nisu bila perepreka da se mlađani momci zapute na prelo i u susjedno selo, naročito ako je to prilika da vide i obiđu djevojke.
Prelo je svakako imalo značaj pri tome da se nešto uradi i privrijedi. Međutim ono što je pored toga značajno, možda i temeljno je društveni značaj prela i sijela. Na ovim okupljanjima su se prepričavali doživljaji, baštinilo usmeno pripovijedanje te su tako mnoge narodne mudrosti oživjele i preskočile na naslednike.
Razvijala se i oblikovalo pjesma – obilježje našeg kraja koje je svojom izazitom specifikom poznato u Krajini, pa i šire.
Video prilog je prikaz Zmijanjskog kola u izvođenju Centralnog kulturno-umjetničkog društva mladih „Veselin Masleša“ iz Banjaluke.
Momci i muška čeljad su igrali neke od starih igara: kapanje ili trike i to najčešće u neku opkladu koja je morala sama po sebi biti smiješna. Pjesma je bila sastavni dio prela i to ona izvorna „ojkača“. Tu su bila i natpjevavanja momaka i djevojaka, a Boga mi pred zoru je znalo i kolo zaigrati u avliji.
Da se ne zaboravi pripoviditi: sve to je podgrijava šljivovica, domaća, sa kojom se domaćin dičio. Naročito se skromnom gozbom, rakijom, uređenim domom isticaše okućnice i kuće same domaćinstava koja su imali žensko čeljade priraslo za udaju.
Na sjelu se nije radilo ništa u rukama, jer su se sjela organizovala kada je kakav god (svetac), ali sve ostalo pobrojano je razlog sjela. Na sijelima je, može se reći, društveni život više dolazio do izražaja.
Posebno interesantno je i nekadašnje izražavanje simpatije, ili ti ašikovanje, kao se ovom daru Božjem kazivalo u stara dobra doba. Djevojke su se tobože stidjele, momci nadmetali snagom, mudrošću, pjesmom, sviralima; i na kraju svojim izgledima i ukrasima na odjeći trudili dopasti đevojci. Vazda je krajičkom oka ispod naherenog rubca neka baka imala zadaću da u polutami ‘venjera ili neke druge lampe gazare pripazi da se momče suviše ne približi đevojčetu i oskrnavi njenu mladalačku čistoću.
Moglo bi se još mnogo toga prodivaniti o ovom nostalgičnom običaju. Nadamo se da je i ovo dovoljna recka na ‘artiji da se ova posebnost ne zaboravi.