Dođe vrijeme da i ovom prozborimo koju. Sigurno da je, pored zavirivanja u prošlost, je i ovo jedna od najtežih tema za obraditi. Ovdje nećemo govoriti samo o fizičkim osobinama Krajišnika, a samim tim i Obrovčana, nego i o mentalitetu, ili kako bi to naš narod rekao „Znam ja njemu za vaj“… E taj „vaj“, to je ono što izdvaja nas Krajišnike od svih drugih, a opet naše selo ima neke svoje odlike. Moram reći da se za ovako obimnu temu nisam poslužio ličnim zapažanjima, mada ih ima i dozvoljena su, nego i riječju struke. Tu su mi u mnogom pomogle riječi čuvenog Jovana Cvijića, Milana Karanovića, Petra Rađenovića, Milana Vasića, i našeg Petra Kočića. Ovdje ćemo, ponovo malo virnuti u prošlost, a i sagledaćemo i geografski prostor u kontekstu istorijskih dešavanja. I na kraju ćemo se okomiti na sam, karaktirističan izgled Krajišnika – Dinaraca i karkterne osobine koje su nam svima zajedničke.
Prvo ćemo da vidimo gdje se to geografski nalazimo i kako je to bilo kroz istoriju.
Geografski položaj
Znamo svi da nam se selo nalazi na jugo-zapadnom dijelu opštine Banja Luka. Banja Luka, opet je dio Krajine, a šire svi pripadamo Dinarskim planinama. Krajina ili Bosanska Krajina je noviji naziv za ovaj dio teritorije. Prvobitno su to bili Donji Kraji (tako se oblast nazivala u srdnjovjekovnoj Bosni), tek dolaskom Turskog i Austrougarskog carstva ovaj dio je nazvan Krajina ili Bosanska Krajina. Zašto je ovo bitno? Ova oblast je bila zona u kojoj su se sudarala dva velika carstva. Na granicama carstva su bili odvažni, i odlučni, dakle vojnici i graničari. Samim tim dolazimo do te strane kakvo stanovništvo se kroz istoriju naseljavalo ovdje. Burna dešavanja su i kalila mentalitet, ali i fizičke osobine ljudi tih krajeva.
Istorijat kraja
Pošto smo ovu temu već detaljnije obradili na stranici Istorijat sela, ovdje ćemo samo ovalaš ju pomenuti. Kao što rekosmo ove krajeve su naseljavali vojnici, ali i brojni uskoci i drugi nezadovoljni položajem; da li u Austro-ugarskom carstvu ili Turskom carstvu. Reklo bi se oni koji se nisu lako pokorjeli carevini. Krajem XVII i polovinom XVIII vijeka naše krajeve su naselili stočari iz Raške (današnja oblast Zapadne Srbije, dijela Crne Gore i istočne Bosne). Prije stočara ove krajeve su naseljavali pretežno vojnici i njihove porodice. S’ obzirom na visoke planine koje ovo područje dijele od mora i mediteranskog uticaja, a i da je naš kraj gledajući pravce osvajanja, bio u nekom uglu, kroz istoriju razvio se i očuvao poseban mentalitet ljudi. Mada ne možemo reći da sve promjene nisu imale uticaj na shvatanje i poimanje života i to, na žalost, većinom u negativnom smislu.
Fizičke karakterisitke
Fizički izgled Krajišnika, a samim tim i tipa koji je Jovan Cvijić nazvao Dinarac, je do određene mjere zastupljen u našem selu. Karakterisitke Dinaraca jesu: duge i jake noge, snažne ruke, razvijeni mišići, izuzetno vitak stas, visoki, jake kosti, lobanja mala, većinom na potiljku gotovo zasječena, tjeme visoko. Donja vilica izrazita malo isturena, lice usko duguljasto, crte oštre, čelo visoko, široko, nazad zabačeno, nos visokog korjena, dugačak i istaknut, često povijen orlovski, brada široka i masivna, usta široka, sa jakim usnama. Oči su velike i krupne tamno smeđe boje, kosa tamno smeđa, obrve izrazite i svedene. Kosa je gusta i jaka rjeđe kovrdžava, ali brada obavezno oštra i jaka. Uopšteno maljavost je karakterisitka Krajišnika i Dinaraca. Vitak stas je odlika metabolizma koji se prilagodio surovim uslovima jakih i dugih zima i toplih ljeta. Vidjeli smo ovaj opis tipičnog Krajiškog izgleda. Moramo reći da mi u potpunosti ne odgovaramo ovakvom opisu. To je i logično jer naš kraj su većinom naselili stočari, koji imaju u mnogo čemu drugačiji izgled. Mada većinom odogovaramo ovom tipu, ali zbog „ukrštanja krvi“ sa drugima došlo je i do novih tipova. Fizičke promjene su najočiglednije, međutim nas sve više karakteriše ta ćud ili narav Krajiška i ona nam je svima zajednička. Moramo reći da su neke osobine karakteristične za određena prezimena, tako znamo da su neki visokog rasta i u svemu odgovaraju ovom Dinarcu, dok su drugi opet suprotnost niski, zdepasti ali velike fizičke snage. Zbog toga nećemo se toliko posvetiti tom, fizičkom, nego ćemo u fokus staviti duh i ćud naših seljana.
Ćud Obrovčana i Krajišnika
Ovo je ono što se vrlo teško mijenja, ili po narodnoj „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“. Za nas Krajišnike kažu da smo ćudljivi, a svi smo čuli za izraz „Ljuta Krajina“ i „Krajišnik ljuti“. Otkuda nam to? I po čemu nas to prepoznaju u odnosu na druge?
Jedan vrlo bitna činjenica za narod našeg sela, Krajišnike, a šire i sve Dinarce (poseban antropogeografski tip čvjeka koga je prepoznao naš naučnik Jovan Cvijić), jeste da smo dugo zadržali patrijarhalni odgoj i vaspitanje, te život u velikim porodičnim zajednicama – porodičnim zadrugama. Otuda vučemo i veliki broj karakternih osobine koje su nam svima zajedničke. Nabrojaćemo neke svim Krajišnicima zajedničke osobine. Krajišnici su ljudi britkog uma i velike osjećajnosti i privrženosti mjestu u kome su rođeni. Velike maštovitosti koja je vrlo živa i bogata. Cijeloga života u svim djelima koja čine su inspirisani pobudama moralne i duhovne vrijedosti, dok je materijalno u drugom planu. S’ toga se nikada materijalo i nije priznavalo za imetak nego duh i živa misao. Da bi se izazvala najveća snaga kod Krajišnika, treba dirnuti u naš ponos, našu osjećajnost i jaku nacionalnu pripadnost; u isto vrijeme treba istaći ideale časti, pravde i slobode. To su glavni pokretači strasti i sukoba među Krajišnicima, mnogo više nego što su to sebičnost i lakomost. Krajišnik ne vjeruje da ima prepreka koju ne može savladati. Vjera je bezgranična, a samopouzdanje nepomućeno.
Krajišnici su plahoviti i reaguju dosta brzo i impulsivno, pravi ratnici. Brzo donose odluke iza kojih stoje i teško ustuknu od svog mišljenja. Srčanost kojom brane svoj ideal je prepoznatljiva. Zog toga se kaže „Krajišnik ljuti“.
Visoko moralni i patrijarhalni. Drugima djelujemo jako grubi, ali smo izuzetno osjećajni i osjetljivi na tuđu patnju. Čast i ponos je smisao života, zbog toga se umire i rađa, ali je sa druge strane strah od osramoćenosti veliki.
Ono što je karakteristika jeste da smo oholi, sujetni i nemarni prema ženama, ali smo srdačni i ljubazni i gostoprimljivi prema neznancu.
Stidljivost i povučenost pred strancem proističe iz nesvjesne nepovjerljivosti. Povjerenje Krajišnika je teško zadobiti, ali je vječno u koliko se ne iznevjeri. Najvećeg neprijatelja dobiješ kada Krajišniku izigraš povjerenje.
Ovo su neke uopštene osobine svih Krajišnika, koje su obradili pomenuti autori još davnih godina kraja XVIII i počekta XIX vijeka. Na našu veliku žalost, u mnogome se to promjenilo.
Da bih ukazao na promjene moram istaći da su naši stari živjeli u prirodi i sa prirodom. Niti jedan narod nije tako srastao sa prirodom i čuvao prirodu i ona njega. Za nas se kaže da imamo izrazito razvijeno čulo mirisa, sluha i vida. Kaže se da osjećamo šum i šapat vjetra i kolokotanje potoka.
Volio bih da uticaj svremenih promjena i novih „zavojevača“ nije poremetio ove dobre osobine nas Krajišnika. Uspjeli smo ih sačuvati tolike vjekove pod Turcima, ali popustišmo pod drugima…
Dijaloška borba za stav nam nije bolja strane, spremniji smo za razračunavanje i fizički sukob.
Nisu ni veliki radnici, kao i svi Krajišnici, vole da rade na mahove; ne konstantno i svakodnevno, a i vrlo lako upadaju u kovitlac ljenosti. Mora se reći da Obrovčani vole popiti i zapjevati, ali i to da ne daju na sebe.
Nikada otovoreno neće izraziti ne slaganje sa nepoznatim sagovornikom, prećutaće ili ovlaš odgovoriti, kako bi izbjegli nepotrebnu raspravu, ali će žučnu raspravu voditi sa svojim blžnjim.
Najpogubnije na karakter naš je uticaj komunističke vlasti, represija koja je uništila gotovo u potpunosti tu oštricu Krajišnika. Okrenula od tradicjonalnog života i očuvanja prirode u kojoj i od koje živi. Poštovanja zemlje predaka i starijeg.
Na površinu su isplivali oni koji nisu držali do riječi i čojstva. Prestali su poštovati čovjeka zbog znanja i mudrosti, nego je globalizam nametnuo materijalno.
Strah koji je sijan gotovo pedeset godina i veliko stradanje u periodu komunizma uništio je taj čuveni duh pobune i slobode. Postali smo ljudi pognute glave, umjesto uzdignuta čela. Prihvatamo diktat bez preispitanja da li je to dobro.
Poštovanje starijeg i bližnjeg je, na žalost, postao samo privid. Svojeglavost i gordost smo negativno iskoristili, da se „obračunamo“ sa svojim bližnjim, dok smo prema strancu sa lošim namjerama ostali ljubazni.
Najgora osobina ili nabolja koju smo izgubili: iskrenost i govorenje u lice, zamjenio je govor „iza leđa“ i laž. Ono što bješe svojstveno ženama preuzeše i muške glave, a to su priče „čula – kazala“. I to je posljedica zabrane slobode govora i strah od svojih misli.
Još jedan osobina koja je, ne tako lijepa, lako odustajanje. Jesmo ljudi koje vole rad na mahove, ali od svih poslova lako odustajemo, i mijenjamo planove i želje. Nismo istrajni nego plahi, a znamo kako se kaže: „Tija voda brijeg ruši“.
Nismo ni pravi vjernici. Slavimo slavu i pravoslavne godove, poštujemo i ne radimo na god, ali teško odlazimo na nedjeljnja Bogosluženja. I mnogo psujemo.
Vedrog su Obrovčani duha, uvijek raspoloženi za šalu i smijeh. Volimo druženja, pjesmu i igru, a rekosmo i dobro popiti.
Prikupio i pripremio: Ševo Miroslav
Literatura:
- Jovan Cvijić, O balkanskim psihičkim tipovima
- Milan Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini
- Petar Rađenović – Unac, Naselja i porijeklo stanovništva
- Milan Vasić, Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini
- Petar Kočić, Jauci sa zmijanja