Samo si me ti prkosna ženo,
pod svojim srcem nosila,
ponosnim životom darivala,
usnulu ljubavlju zadojila.

Ničiji pogled ne ume tako,
da milije lagano dok usne ćute,
samo je tvoje lice vedro,
dok oblaci briga na njemu se ljute.

Tvoje su ruke ko svila meke,
zagrljaj svaki ko sunčev žark,
tvoj šapat blagi uspavanki nalik,
krhak ko trska, a tako jak.

Zvijezda si moja najsjajnija,
kraljevstvo i vječna nada,
moj oslonac i ohrabrenje,
posrnuloj kada se pada.

Kada svi drugi ćute,
uzavrele vihore u meni tješiš,
zadatke života meni preteške,
uz pregršt strpljenja ti vješto riješiš.

Dal’ iko zna za neku školu?
Gdje uči se grlit i voljet tako?
Ako i postoji vjerujte mi,
kao majka voljet, ne zna niko jako!

Smiljana KONDIĆ